Na što te nitko ne pripremi kad postaneš mama

U ovom postu želim s vama podijeliti neke stvari za koje bih voljela da sam ih znala prije nego što sam rodila. Naravno, tijekom trudnoće se pripremaš na puno toga, ali vjerujem da uvijek postoje stvari na koje te nitko ne može pripremiti dok ih sama ne iskusiš – jer svako dijete je drugačije i ne funkcionira svaka metoda na svakog mališana.

Pa krenimo s prvom, možda preočiglednom, ali meni tada potpuno nepoznatom: koliko je važno da slušaš sebe i svoj instinkt. Uvijek kada bih slijedila neki savjet “jer tako treba”, rijetko bi upalilo. Kao što sam već rekla – svako dijete je jedinstveno i ti kao mama najbolje poznaješ svoje. Naravno da čujem i poslušam tuđe savjete, ali najčešće iz njih uzmem samo ono što mi ima smisla i kombiniram sa svojim načinom.

Druga stvar – koliko je dojenje teško. Iskreno, meni je bilo izazovno i početi i završiti s dojenjem. Moja beba nije imala baš najbolji hvat, a nakon carskog reza trebalo mi je par dana da mlijeko uopće krene. Neću ni spominjati bolne bradavice svaki put kad bih dojila. Ali još teže od toga bilo mi je prestati. Vjerujem da svaka mama koja doji zna taj osjećaj – kroz dojenje sam se osjećala posebno povezano s njom i kad je mlijeko polako nestajalo, morala sam prestati. To mi je bilo jako teško prihvatiti.

Sljedeće, postala sam puno strašljivija. Da se razumijemo – ne sputavam je, puštam je da istražuje i da se sama razvija. Ali taj stalni osjećaj straha, pogotovo kad je tek prohodala, bio mi je jako naporan. Nekad me izjedalo to što sam bila samo metar dalje od nje, a u glavi mi je stalno bilo da bi joj se nešto moglo dogoditi. S vremenom je postalo lakše, jer je starija i spretnija, ali doza opreza je uvijek tu.

Još jedna stvar koja me iznenadila je grižnja savjesti kad bih je ostavila. U početku me to baš mučilo, a najviše kada sam se vratila na posao. Često bih si mislila: “Što ja radim ovdje kad bih mogla biti s njom?” S vremenom sam to racionalizirala – rekla sam si da je u redu da i ja malo odmorim i imam vrijeme za sebe. Odem kod frizera, na kavu s prijateljicama… ali ispočetka mi je stalno bilo u glavi “zašto je nisam povela”. Danas je taj osjećaj gotovo nestao, i iskreno mi je drago zbog toga.

I za kraj, jedna šaljiva stvar – koliko me iznenadilo koliko smrdi kakica kad bebe krenu jesti krutu hranu 😅. Prvih tjedan dana nisam se mogla naviknuti na to!

Na kraju, samo bih rekla – ne brini, mama. Sve faze dođu i prođu. Najvažnije je da u svemu tome ostaneš staložena, jer tvoje smireno srce uvijek najbolje zna što tvoje dijete treba.