Plan poroda: imala sam ga – i nije bio ni blizu realnosti
Kako sam već spomenula u jednom ranijem postu, čim sam saznala da sam trudna, odmah sam krenula istraživati i učiti sve što se tiče trudnoće i poroda. Na internetu sam tako otkrila i pojam doula te sam kontaktirala jednu s kojom sam imala dvosatni razgovor o porodu općenito — koju bolnicu odabrati, kako izraditi plan poroda, što ponijeti u rodilište, što očekivati nakon poroda i slično.
U prvom tromjesečju imala sam nekoliko manjih problema, ali nakon toga sam se osjećala odlično i dosta sam se kretala. Dijete se spustilo već oko 30. tjedna, a 2–3 tjedna prije očekivanog termina rečeno mi je da sam otvorena 1 cm. Bila sam uvjerena da će moj porod biti “mačji kašalj”.
Moj plan je bio roditi prirodno, bez ikakvih pomagala, i ostati kod kuće sve dok trudovi ne postanu učestali ili dok mi ne pukne vodenjak. No, stvari su krenule potpuno drugačijim smjerom.
Prva neočekivana situacija bila je ta da je beba probila termin, pa su odlučili inducirati porod 9 dana nakon predviđenog datuma. U bolnicu sam došla u subotu navečer, gdje su mi počeli davati praškove svaka dva sata. Nakon 4–5 sati već sam počela osjećati snažne bolove. Problem kod induciranog poroda je što te većinu vremena drže priključenu na CTG (barem je tako bilo kod mene), pa se tijekom bolova ne možeš puno kretati ni olakšavati si položajem.
Kad sam bila otvorena 4–5 cm, prebacili su me u rađaonu. Tada sam tražila epiduralnu jer bol više nisam mogla podnijeti. Pukli su mi vodenjak, dali epiduralnu i drip, ali otvaranje je išlo jako sporo. Uz to su i bebini otkucaji srca počeli padati. Primila sam epiduralnu dva puta, a zatim odlučila da više ne želim jer se ništa nije pomicalo, a vrijeme je prolazilo. Pred večer sam došla do 9 cm i tu je sve stalo. Bolovi su bili nesnosni. Nakon nekog vremena u sobu je ušlo 5–6 doktora, pregledali su me, zamolili muža da izađe i rekli da moram na carski rez. Dali su mi spinalnu i odveli me u salu.
Tek nakon poroda rekli su mi da, budući da je dijete imalo preko 4 kg, moja zdjelica jednostavno nije dovoljno široka da bih mogla roditi vaginalno, a vjerojatno neće biti moguće ni kod idućih trudnoća.
Ono što sam iz ovog iskustva naučila jest da više ne planiram “savršeni” porod niti se time pretjerano opterećujem. Pustit ću da stvari idu svojim tokom jer rijetko kad bude onako kako zamišljamo, a dodatno razočaranje i nerviranje stvarno nisu potrebni.
I zato ti želim reći — nemoj se unaprijed brinuti i nemoj previše slušati tuđe porode. To što je netko drugi doživio, ne znači da će biti i tvoja priča. Tvoj porod bit će tvoj, jedinstven i poseban. Vjeruj sebi, svom tijelu i medicinskom osoblju koje je tu. Pusti da se stvari odvijaju svojim tokom i znaj da će sve na kraju doći onako kako treba.